Pustinjak
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
Pustinjak
Wirbel Bet
Po predanju Pustinjaka i uz druženje s njim, roman je pisan na ekavskom i ijekavskom narječju srpskog jezika
I
Uroniše u mrklu noć uskim i krivudavim putem vozač malog automobila s još dvojicom nepoznatih likova. Jedini vozač je osjećao nekakav nemir i potrebu za razgovorom, te upita prvog do sebe, čovjeka plavog osrednjih godina:
- Pustinjače, gde idemo!?
- Ma vozi bre - odgovori mu ovaj.
- Reci mi, hoću da znam gde idemo!?
- Saznaćeš kad stignemo i zaveži već jednom, pusti me da malo dremnem.
Odmah zatim sredovječni čovjek u crnom sakou se zavali u svom sjedištu suvozača. Bilo je tiho, noć i put nekakav uzan s utonulim asfaltom na mnogim mjestima, valjda teren neki klizav. No, oni su putovali sigurno i nije im bilo nikog na putu tu noć. Povremeno se u toj tišini javi samo zvučni signal poruke koju dobija Pustinjak i čita je onako lagano, studiozno, drugoj dvojici negovoreći. Onaj otpozadi što sjedi u svojoj tišini i pušta pokoju šalu povremeno ne bi li odagnao strepnje vozača, bio sam ja, Niko. Nisam znao gdje idemo ni zašto, niti sam došao iz ovih razloga večeras u Bijeli Grad. Sva ova pitanja od strane vozača su mi djelovala suvišnim. Došao sam iz susjedne zemlje upravo večeras kod svog druga Pustinjaka, kad u stanu i usred noći prekide nas u razgovoru poziv drugara koji je negdje tamo i treba prevoz. Osjećam, vanredna stvar, ne želim biti kočnica. Sad smo tu u ovom autiću i odskakujemo na neravnoj cesti.
- Niko - kaže mi Pustinjak još dok smo bili kod njega u stanu - ti ostani, znaš gdje je kupatilo, okupaj se i idi odmaraj. Lezi tamo u sobu sve je namešteno, a ja odoh.
- Pustinjače, reci slobodno ako misliš da trebam ići s tobom, nije mi baš nikakav problem. Ti odluči - rekoh mu.
I odošmo tada kad je vozač stigao po nas dolje ispred zgrade. Trebalo je dovesti čovjeka po kojeg tu veče nije imao ko doći. Pa hajde, bićemo to mi. Na odredištu u nekom manjem mjestu, u mraku na parkingu gdje smo se zaustavili ulazi čovjek s kapuljačom, mršav u licu, s đavolskim strahom u očima i sjeda pokraj mene. Bog je i ovo stvarao, pomislih, ovo smrtno preplašeno lice koje se svaki čas okreće u lijevu pa u desnu stranu. Ne zanima me odakle ide, niti gdje putuje on, ko je, nebitno mi sve to. Na prvom skretanju, čim krenusmo nazad, ovaj lik pogleda kroz prozor u stranu ne bi li vidio svoj auto koji je na obližnjem trotoaru stajao izbušen od metaka. Nisam zagledao i šta me se tiče, sve je to život i tu sam kod Pustinjaka. Do grada je ovaj lik samo slao poruke mobitelom.
Sjedio sam pri tom mirno na zadnjem sjedištu iza Pustinjaka koji je bio moj drug iz onog vremena nakon rata u Bosni. Idemo na spavanje, umoran sam, pomislih tada duboko u sebi. Autić je skakutao po neravnoj cesti.
II
Sreli smo se tad, možda, sudbinski Pustinjak i ja, a ovako je bilo. Jednoga dana usred rata u Bosni, u Banjoj Luci, pojavi se čudan lik iz ratom nezahvaćene Srbije. Svojom pojavom tad nije odavao utisak da dolazi baš iz visokog društva. On traži nekakav ili bilo kakav posao i nalazi ga na gradskoj tržnici gdje će mu prvi poslodavac biti stari čiča što prodaje domaću rakijicu, ali onu na čašice. Sva roba pod betonskom tezgom je bila sadržana u par litara domaće šljivovice. Dugo nisam znao gdje je prvih dana Pustinjak spavao, ali sam čuo da je s prvim stanom bio pod kirijom negdje na ulazu u grad, a tu kiriju je trebalo negdje zaraditi. Mnogo kasnije mi je pričao o tom:
- Tih prvih dana spavao sam upravo pod onom tezgom za kojom sam prodavao domaću šljivovicu - rekao mi je tek nakon deset godina - Sedamnaest dana i noći sam bio tu na spoljnoj temperaturi od minus deset stepeni, zarađivao sam za sendvič i kafu na dan. Čiča kod kojeg sam radio bio je u neku ruku i bezobrazan pa sam ubrzo pokraj njega otvorio svoj štand sa rakijicom. Svi gosti zatim prelaze kod mene, jer bio sam im pristupačniji, simpatičniji, a i svaka treća kod mene je bila besplatna. Uvećavši tako prihode odlazim izvan grada da potražim krov nad glavom, i tezgi da konačno kažem zbogom. U kući nedaleko od rijeke, a na ulazu u grad Banju Luku nalazim povoljan smještaj – pričao mi je Pustinjak, a ja sam to već znao iz nekih drugih izvora.
Odmah iza te kuće u brdu bila je ogoljena ničija zemlja, pričao je, ili pak zemlja od vlasnika za koje se dugo nije ni znalo. Skromno obučenom, s koščatim licem puštene brade i poduže plave kose, širokih ramena, i pomalo povijenom u leđima Pustinjaku je bljesnula u očima nova prilika, njemu znana, onom koji je bio gladan, žedan, iscrpljen i ništa i nikog svog što nije imao. Bio je skrivena istorija, Robinzon Kruso, ko li je već? Tako bi svakog dana Pustinjak, nakon što bi završio s poslom na Tržnici, krenuo na ovo napušteno brdo, svoje ostrvo spasa, kopno nakon preveslanog mora beskonačih problema, iza i iznad kuće u kojoj je živio kao podstanar bez ikakvih sredstava. Posudivši staru, ali baš jaku motiku od prvog komšije počeo je s laganim prekopavanjem brda. Trajalo je to danima i uvijek tako nakon završenog posla na Tržnici. Dolazio bi Pustinjak kući s brda kasno uveče gladan i umoran, no nije imao previše izbora. Proljeće je već pred vratima i to mu ide u prilog, treba posijati što više povrća, paradaiza, jer to će dobro ići, mislio je.
Sam je. Sjemena je donosio s pijace u onim malim kesicama i planski sadio po brdu svakim danom ponešto. Uporedo je pratio trgovačka dešavanja i potražnju za ovakvom ili sličnom vrstom robe. Niko to nije ni slutio, a oni što su ga nijemo posmatrali iz komšiluka iskreno su mislili da je lud, kao onaj koji vidi provaliju i opet svjesno ide u nju. No, Pustinjak je vidio spas.
U komšiluku nisu o Pustinjaku ništa pouzdano znali, čak ni pravo mu ime i prezime, grad iz kojeg je došao, zašto je došao i to baš usred rata u Bosni. Nagađali bi ponešto i uglavnom se pitali šta li to radi onaj „ludi Srbijanac“. Vrhunac je bio onda kad je počeo s prekopavanjem ovog brda, gledaju ga s cinizmom, s podsmjehom i ko zna šta sve čovjek nosi u sebi. Pustinjak nije imao nikog i ničeg sem svoje muke, gladi, zime i samoće, a sa stanodavcima je imao i dodatnih problema zbog plaćanja ipak, gurao je dalje.
Jedno jutro tako osvanu, do tada napušteno, brdo iznad naselja svo u pritkama i u odnjegovanom zelenilu, sa hiljade struka paradaiza, kojeg nikad tamo do tad nije bilo. Komšiluk s nevjericom gleda i teško da može prihvatiti ovu sliku kao realnost. Grom iz vedra neba ubija svu onu zlobu u njima, prikriveni strah je na licima, strah da uspjeće još jedan čovjek. Svi su svezani nebom, nemoćni, bez riječi gledali u njima sasvim novo, njima sad neobično, nekad staro i potpuno beznačajno brdo. Pustoš postaje razglednica.
Ubrzo dolaze i odlaze prvi automobili pod čarobno brdašce, tovare povrće i odlaze za grad, a dočekuje ih i ispraća niko drugi do Pustinjak. Zli jezici komšiluka, tupe face i pogledi zlobni još uvijek nijemo gledaju u novi svijet. Nešto se dešava nepoznato, novo je, i nije nimalo naivno. Strah je da još neko može uspjeti. Brdo uskoro biva ponovo golo, crvene boje više i nema, odselila se, pritke su nestale i bašta čarobna. Praznina ostala ponovo, a već nekoliko dana ni Pustinjaka nigdje nema, ne viđa se. Međutim, nakon nekoliko dana pred ulazom u stan gdje je on živio zaustavi se nepoznati automobil i iz njega izlazi gospodin u čistom ispeglanom odijelu, u košulji s kravatom. Bio je poput odsjaja sunca, bljeska munje koji će potrajati, nepoznat lik. Okolina ga posmatra s nevjericom, s divljenjem, strahom, u šoku, s ljubomorom nekom neodređenom, prepoznavši u ovom gospodinu obrise lica i siluetu tijela njihovog neobičnog komšije, onog „ludog Srbijanca“, Pustinjaka. Tješe se da to nije on, no ipak bio je. Od ovog trena slika je druga, drugi čovjek i druga je priča za sve.
III
Negdje na drugom kraju grada, neznajući za čovjeka Pustinjaka i šta ga se to ticalo, razmišljao je da napravi TV reklamu za svoju novootvorenu firmu, za koju ga je pomogla ženina porodica, jedan drugi lik, Niko. Da, baš ja, idealista. Nekad bio vojnik, a sad kao neiskusan ulični borac za dio profita na tržištu koje se nudi. Ekonomija mu strano područje, ali nudi mnogo novog iskustva, lekcije koje dosežu, možda, čak do duhovnoga. Često mu tako nekako djeluje da ga više zanima vječnost ideja od zemlje koja neprestano sebi vuče. Izaći će poslije na nešto, a gazeći zemlju doći će valjda i do neba, mislio je, na način novi. Pričao je:
Šaljem jednog od svojih zaposlenih da provjeri ponude radijskih i TV kuća, te da mi pronađe najpovoljniju za reklamiranje novootvorene firme. Taj Mali zvrndov, za kojeg su mi kasnije govorili mnogi da nije normalan, a to se poslije dosta puta i ispostavilo, dolazi i govori da je našao najpovoljniju reklamu na jednoj od privatnih TV stanica u gradu. Međutim, kaže on u nevjerici da je direktor te TV kuće jedan čovjek, što mu nikako nije jasno, Srbijanac, njegov komšija kojeg su svi nekad smatrali čudakom i iskreno među njima rečeno ludakom, te otkud on da bude direktorom, pitao se tako Mali što po mišljenju mnogih nije bio normalan.
- Mali, tebi nisu jasne ni mnoge druge jednostavnije stvari - kažem mu - a ako je i približno tako kao što pričaš imamo još razlog više da posjetimo baš tu televiziju. Taj čovjek je neko poseban, idemo tamo to život od nas zahtijeva sad.
- Ali na njemu je skupocjeno odijelo i fino razgovara, to ne može biti on - čudi se Mali uporno i neznajući da me dodatno kopkaju te neobične sudbine ljudi, dok njega zanima samo posao koji će mu obezbjediti iluziju uspješnosti pred drugima i to po posljednjim kriterijumima uspješnosti u savremenom društvu, a uz to i sve ono što ide uz takve uspješne ljude, gotiva, provod, visoko društvo, zvučna imena i šta sve ne. Mali nije bio normalan, a kasnije kad je otišao od mene tonuo je u dublju propast, i uvijek kao na nivou, sklon sitnim lažima i krađi, prevarama, što nisam mogao niti, možda, želio u samom početku prihvatiti, jer mi je došao uz preporuku gospodina Tate, mog starog poznanika.
U pozadini svega, pomislih tad na neobičnog direktora Srbijanca, nešto je prikriveno i sigurno zanimljivo, taj čovjek ima neku tajnu, neobičan put, a ja, evo, zelen da ne mogu zeleniji biti u svijetu poslovanja. Upadoh u svijet mi nepoznat, gdje treba još mnogo, mnogo da učim, gdje trebaju mi čarobnjaci, ne obični prosjaci, ni lažnjaci, upoznaću tog čudnog lika, zanima me.
Tako i bi, već sutradan se uputih na dotičnu televiziju, iako je bila subota. Probivši se kroz veliki broj mladih djevojaka u prizemlju, i na spratu uđoh u kancelariju direktora nakon što me najavi posljednja sekretarica u nizu. Direktor, oniži i plav čovjek, uredno izbrijan i počešljan, u bijeloj košulji i utegnut u onom crnom prsluku što znaju nositi tradicionalni veliki trgovci naših prostora, ustade, prijatno me pozdravi kao gosta i ponudi mi da sjednem. Osjetio sam neku blagu, ali duboku tugu u očima direktora i mislih u sebi, to je taj „Pustinjak“. Teško bi bilo tako nešto i pomisliti za ovakvog gospodina, ali nema sumnje, to je on. Tad mu nesvjesno i dadoh ovo ime - Pustinjak.
Sjedoh preko puta njega i dijeli nas samo kancelarijski drveni crno ofarban sto. Osjetio sam da je do nedavno ta TV kuća bila u krizi i da je upravo ovaj gospodin trebao da je oživi. Svaki novac, imao sam tad takav osjećaj, dobro bi im došao kao i meni njihova povoljna reklama. Vjerovatno ćemo naći nekakav zajednički interes, njima dobro, a meni povoljno. Pričamo tako o svim mogućnostima reklamiranja na RTV i vidim da je čovjek u ulozi direktora upućen, osjećam, razumijem šta priča. Na rastanku ostavljamo sve otvorenim, tu našu priču o vrstama reklamiranja, no u odlasku malo zastanem, okrenem se i ponudim jednu manju papirnatu novčanicu direktoru Pustinjaku u svrhu da samo kvalitetno razmisli o mom problemu. Plaćao sam iskrenost, valjda, a za posao tek ćemo vidjeti. Rekoh još da ću navratiti u narednoj sedmici jedan dan za precizan dogovor o svemu. Pustinjak nekako u nevjerici uze novac, ne baš olako, i s pogledom punim zahvalnosti isprati me do vrata. Pomislio sam tad šta ako me ovaj gospodin izruži zbog mog nepriličnog ponašanja, zbog mita ili nečeg drugog kako bi se ovo moglo nazvati. Nije mi bilo svejedno i nisam bio siguran kakva će reakcija u tom momentu biti. Sve je prošlo za početak dobro, čini mi se, uzeo je simboličnu čast, i navratiću drugi put da detaljnije popričamo o reklami ili nekoj drugoj vrsti marketinga, rekoh mu.
Nedjelja je ujutro, odmah sutradan, dok mašine u novootvorenoj firmi miruju u prizemlju kuće kilometrima dalekoj od grada, neko mi zvoni na vrata. Silazim sa sprata onako bunovan, još neumiven, kad pred vratima kamerman, spiker i još neki ljudi s televizije:
- Šalje nas direktor da snimamo reklamni spot.
Uh, mislio sam da biće poštar ili već neko iz komšiluka, a ovi traže da snime reklamni spot za moju malu zanatsku radnju.
Direktor im je, kažu, izričito naredio da obave posao profesionalno i da završe sve za danas da bi već naredne sedmice spot mogao da se vrti na programu njihove TV-kuće. Pomislio sam da bi spot bio luksuz za moj obim i vid poslovanja, minute su skupe za platežnu moć i budžet kojim raspolažem. Očekivao sam statičnu TV reklamu ili radio-džingl, a ako napravim nešto nepromišljeno kako onda sve to isfinansirati, pomislih, ne mogu biti toliko neozbiljan pred ljudima. Opet, čini mi se, Pustinjak je prebrzo reagovao, a da ništa konkretno juče nismo dogovorili. Ipak, ulazim u rizičan poduhvat, pustiću ove ljude neka rade svoj posao onako kako misle da treba.
Reklama se pojavila na TV-u već nakon dva dana od dolaska ove ekipe, i to svaki dan prije večernjeg dnevnika u udarnom terminu. Spot je trajao više od jednog minuta, bilo je vrlo efikasno i ljudima je ostajalo u sjećanju. Nakon toga sam išao svako malo da platim tu reklamu, ali mi direktor Pustinjak nije dozvoljavao i kaže mi na tu temu mnogo godina kasnije, onda kad smo postali stari drugari:
- Onog prvog dana kad si došao bio sam željan cigaretu zapaliti. Bog te tad poslao i sve si time platio.
Novčano nisam platio ni stoti dio reklame. Postali smo poslije dobri drugari, čak i poslovni partneri u više raznovrsnih poslovnih poduhvata. Radili smo u Bosni i u Srbiji, zarađivali i trošili, a Pustinjak sve to u mnogo većem obimu. Bio je dobar za namaći lovu, a još bolji za potrošiti. Bio je poželjan uposlenik u onom svijetu medija, otvarao je i svoje firme, i isto ih tako zatvarao. Toliko iskustva u jednom čovjeku za mene je bilo još nepojmljivo. Godine idu.
IV
Sretali smo se mnogo kasnije u Beogradu kad se on konačno odrekao Bosne i vratio se odakle je i došao. Osnovao je porodicu nanovo, imao mladu ženu i malu preslatku ćerkicu. Sa prvim brakom troje djece. Kad god bih se zatekao u Beogradu on bi mi govorio:
- Hajde Niko noći kod mene, ima mjesta i za kolegu što je s tobom.
Tad sam išao na neku nastavu i polagao ispite. Volio sam sretati ljude, ali ne i prečesta porodična druženja.
- A u Bosni je, sjećaš se i ti toga, bilo svega - podsjeća me Pustinjak u Bijelom Gradu, a sve u želji da premetnemo po koju od lijepih uspomena.